Granični poremećaj i hiperempatija: kad osjećaš raspoloženje svih

Kad tuđe raspoloženje stigne prije tvojeg

Prijateljica sjedne, kaže da je dobro, a ti već znaš da nije. Ovo nije nagađanje. Osjetila si kako se prostorija mijenja u sekundi kad je ušla, a sada njezino teško poslijepodne sjedi u tvojim prsima kao da ti ga je netko predao u ruke. Jedan od najčešćih znakova hiperempatije kod graničnog poremećaja upravo je ovaj: tuđi osjećaji ne ostaju na svojoj strani stola.

O tome se govori mnogo rjeđe nego o bijesu ili promjenama raspoloženja, dijelom i zato što ne zvuči kao problem. Uštimanost na druge smatra se darom. I jest, sve dok ne primijetiš da tri dana ne možeš pronaći vlastito raspoloženje ili da si plakala na putu s proslave zbog nečega što se dogodilo nekom drugom. Evo što je hiperempatija zapravo, kako se pokazuje u običnom tjednu i zašto tako često putuje zajedno s intenzivnim emocijama.

Što je hiperempatija?

Obična empatija ima rub. Primijetiš da je kolega frustriran, osjetiš dio toga i i dalje znaš čija je to frustracija. Hiperempatija je ono što se događa kad taj rub istanji. Umjesto da prepoznaš emociju, uhvatiš je, a ona stiže s tvojim vlastitim pulsom i tvojom stisnutom čeljusti.

Pomaže podijeliti empatiju na dvoje. Kognitivna empatija je čitanje onoga što netko osjeća. Afektivna empatija je osjećati to s njim. Kod većine ljudi jedna je glasnija. Oni koji opisuju hiperempatiju obično drže obje na punoj glasnoći, neprekidno, i bez gumba za stišavanje. Uhvatiš mikropomak u glasu, dešifriraš što vjerojatno znači, a tijelo odgovori prije nego što išta od toga stigne do svjesne misli.

Postoji tvrdoglava predodžba da granične crte znače odsutnost empatije. Mnogi koji žive s tim crtama pričaju suprotno: skener koji se nikad ne gasi. Često je uvježban rano, u kući u kojoj je znati raspoloženje odrasle osobe sekundu unaprijed bila stvarno korisna informacija. Takva osjetljivost nije kvar u tvojoj instalaciji. To je vještina preživljavanja kojoj nitko nije ugradio prekidač i koja radi još dugo nakon što je opasnost zbog koje je nastala prošla.

Znakovi hiperempatije

Izvana je hiperempatija nevidljiva. Obično se čita kao obzirnost, kao lakoća u razgovoru ili kao stanovita krhkost. Ovo su znakovi koje ljudi najčešće navode kad napokon dobiju riječ za to.

• Njihovo raspoloženje postaje tvoje: uđeš dobro raspoložena u napetu prostoriju i izađeš spljoštena, iako ti nije upućena nijedna riječ.
• Prvo slijeće u tijelo: tuđa tjeskoba pojavi se kao tvoj stisnuti želudac, plitak dah, glavobolja. Često to osjetiš prije nego što uspiješ imenovati što si pokupila.
• Hvataš pomake koje nitko ne registrira: pola sekunde stanke, malo ravniji odgovor, osmijeh koji ne stigne do očiju. Uglavnom si u pravu i baš zato je tako teško to ignorirati.
• Neki filmovi i vijesti su ti zabranjeni: ne zato što ti pokvare večer, nego zato što ih nosiš danima, i tiho si naučila zaobilaziti ih.
• Krivnju preuzimaš automatski: kad je nekome blizu tebe teško, tvoj prvi potez je provjeriti što si ti učinila, čak i kad s tim nemaš nikakve veze.
• Tvoji vlastiti osjećaji nestaju: netko pita što želiš za večeru ili je li vikend bio dobar, a u glavi je prazno. Ispod tuđeg signala nije ostalo mjesta za tvoj.
• Postaviti granicu djeluje okrutno: reći ne je moguće, ali tuđe razočaranje osjetiš tako jasno da te to košta više nego da si jednostavno pristala.
• Druženje traži oporavak: obična večera ostavi te s potrebom za mračnom sobom i nekoliko sati, ne zato što ne voliš ljude, nego zato što si obrađivala četiri emocionalna toka odjednom.

Prepoznati se u nekoliko ovih točaka nije dijagnoza. To je informacija o tome kako tvoj živčani sustav izlazi na kraj s drugima, a to je uistinu vrijedno znati o sebi.

Zašto hiperempatija košta više nego što izgleda

U vezama problem nije preciznost. Problem je ono što slijedi. Osjetiš pomak kod partnera i, prije nego što je itko išta rekao, već ga upravljaš: ublažiš ton, pustiš ono što je tebi trebalo, triput pitaš je li sve u redu. Ponekad si trenutak pročitala savršeno, a druga osoba je htjela samo tišinu. U svakom slučaju tvoje su potrebe otišle u ladicu, a ogorčenost koja se ondje skuplja nema kamo. Ako je strah ispod tog skeniranja da će se netko povući, možda se isplati razumjeti i vlastite obrasce privrženosti.

Na poslu ti hiperempatija tiho predaje emocionalni rad. Ti si ta koja primijeti da se novi kolega utapa, ti izgladiš napetu sjednicu, tebi se kalendar puni tuđim teškim razgovorima. To je stvaran rad, rijetko se pojavi u ocjeni uspješnosti i troši upravo onu energiju koja treba samom poslu.

Najteže postaje kad upijeni osjećaj naiđe na ionako intenzivan emocionalni sustav. Ako ti emocije rastu brzo, a sliježu se sporo, tuđa patnja povrh toga može se prevrnuti u poplavu u kojoj se ništa ne da razvrstati i sve se mora osjetiti odjednom. U tom stanju postaje uistinu teško odgovoriti na jednostavno pitanje: čija je ovo kriza? Život u pripravnosti na tuđa raspoloženja drži i tijelo u trajnoj uzbuni, a nakon mjeseci to jako sliči kroničnoj tjeskobi.

Jasnije vidjeti vlastiti obrazac

Cilj nikad nije osjećati manje. Ljudi koji na tome rade opisuju nešto preciznije: zadržati osjetljivost i dodati trenutak odvajanja. Stanku u kojoj možeš pitati je li osjećaj u prsima počeo kod tebe ili je stigao s druge strane stola. Pitanje zvuči sitno, a mijenja gotovo sve, jer ne možeš birati što ćeš s osjećajem koji još nisi prepoznala kao posuđen.

Strukturirana samoprocjena način je da se cijeli oblik vidi odjednom, umjesto da ga slažeš u najtežim trenucima. Naš besplatni upitnik pita o intenzitetu emocija, odnosima, osjetljivosti i o tome kako tvoji osjećaji rastu i padaju, a zatim vraća čitljivu sliku toga gdje su ti rezultati najviši. To je polazište za razmišljanje, ne dijagnoza. Ono što daje jest jezik, a jezik znatno olakšava sljedeći razgovor s terapeutom, s bliskom osobom ili sa samom sobom.